El Dorado

Vjerojatno za vrijeme mučenja, jedan je starac osvajačima ispričao priču kolumbijskog plemena Chibcha o Pozlaćenom. Ta ih je priča odvela na istok, ali se još do današnjih dana ta mitska zemlja nije otkrila.




Ceremoniju, koju nije vidio vlastitim očima, živo je opisao Španjolac Juan Rodriguez Freyle, a zapravo u  doba kad se on prihvatio pisanja, ritual El Dorada već je pripadao prošlosti. Skoro cijelo stoljeće prije toga, španjolski su konkvistadori sa svih strana krenuli na visoravan, današnju Kolumbiju, u potrazi za velikim blagom, no u tom su pohodu uspjeli samo uništiti autohtonu kulturu naroda Chibcha.

Relativna lakoća s kojom je Hernan Cortes 1521.g srušio aztečko carstvo u Meksiku, a 12 godina kasnije Francisco Pizzaro carstvo Inka u Peruu, otvorilo je i drugima apetit prema pljački i osvajanjima. U travnju 1536.g, nekih 900 Europljana je krenulo iz naselja Santa Marta na sjeverozapadnoj obali današnje Kolumbije, za rijekom Magdalenom sve do izvora, da pronađu put preko Anda do Perua, ne bi li otkrili još jedno autohtono carstvo. Na čelu svih tih ljudi, stajao je strogi i pobožni 36-godišnji odvjetnik iz Granade, Gonzalo Jimenez de Quesada. Njegovi su ljudi na tom putu, punih 11 mjeseci trpjeli nevjerojatne teškoće, krčeći si puteve kroz naizgled neprobojno raslinje, gacajući kroz močvare, dok su na njih vrebali aligatori, zmije i jaguari. Urođenici su ih zasipali otrovnim strelicama, i mnogi su ljudi podlegli gladi i groznici, dok su oni preživjeli jeli guštere i žabe. Na kraju Quesadi nije ostalo niti 200 sposobnih ljudi, pa je odlučio krenuti natrag, kadli je naletio na visoravan Condinamarca. Ugledali su pažljivo obrađena polja, zasađena kukuruzom i krumpirom tik do očito naprednih sela. U tim selima su na svačijim vratima visili tanki listovi zlata. Tako je Quesada sa svojim preostalim ljudima stigao u domovinu Chibcha. Mnogi stanovnici tih sela su se prepali došljaka na konjima, pa su ubrzano napuštali sela, a drugi su ih međutim srdačno pozdravljali, pa su ih ponudili hranom,ženama i zlatom.

Chibche su naime do zlata dolazili lako, trampili su se s drugim plemenima, i to zamjenom za smaragde i sol, koje su imali u izobilju. Za njih je zapravo zlato imalo malu vrijednost. No Europljane ništa nije moglo zadovoljiti, pa su uskoro počeli otimati silom, sve što im prvotno bijaše ponuđeno kao prijateljima , pa je tako već za par mjeseci Quesada uspio pokoriti čitav taj kraj, izgubivši samo jednog čovjeka. Pa ipak, koliko god bili grabežljivi, nisu uspjeli otkriti izvor svega toga zlata. A onda su tako jednog dana od starca, vjerojatno na mukama, doznali za tajnu El Dorada. On im je otkrio da se na istoku nalazi beskrajno blago, u brdovitom bespuću u kojem se nalazi jezero Guatavita, gdje poglavica svake godine žrtvuje bogovima dio svog golemog blaga, pa u jezero baca zlato i smaragde, i pošto mu golo tijelo prekriju zlatnom prašinom, on zaranja kako bi blagu dodao i zlato sa sebe. Da li je to bila istina, legenda ili lukavstvo kojim je starac htio osvajače maknuti sebi s vrata, tko zna. Ali uglavnom, Europljani su njegovu priču žedno upili i El Dorado je tako ušao u ljetopise osvajanja Novog svijeta.
Prije nego li svoje ljude povede u potragu za Pozlaćenim, Quesada se odlučio vratiti u Santa Martu da potvrdi svoje namjesništvo nad tim visinskim teritorijem, kojeg je podvrgnuo svojoj vlasti i nazvao ga Novom Granadom. Ali njegov je odlazak naglo prekinula vijest, koja je stigla u veljači 1539.g, da se njegovoj novoosnovanoj prijestolnici Santa Fe de Bogota, primiče još jedna europska ekspedicija. Uskoro se otkrilo da se sastoji od nekih 160 ljudi na čelu s Nijemcem Nikolausom Federmannom, zastupnikom trgovačke tvrtke Welser iz Augsburga. Quesada je pomalo oprezno pozdravio te uznemoćale strance, pa ipak, ponudio im je hranu i odjeću, i ubrzo počeo razmišljati kako bi ih mogao iskoristiti u svom napadu na zemlju El Dorado. No nije dugo razmišljao, kad je saznao da im se približava i treća ekspedicija na čelu sa Sebastianom de Belalcazarom. Kad su troje vođa sjeli, uspjeli su dogovoriti zajedničku suradnju, ali se nisu mogli dogovoriti oko toga tko uživa prvenstvo u potrazi za novim autohtonim carstvom za pokoravanje, pa su se sva trojica zaputila u Španjolsku, da svoje sukobljene zahtjeve podastru kruni. Budući da su njegovi gazde izgubili Venezuelu zbog nekog španjolskog pustolova, Federmann je ispao iz utrke i umro zaboravljen.
Belalcazar je dobio zapovjedništvo nad jednim od gradova što ih je osnovao, no izgleda da je život završio u nemilosti. Quesadi je bilo uskraćeno namjesništvo, pa se morao zadovoljiti počasnim naslovom maršala Nove Granade.
Još dok su ta trojica branila svoje interese, Hernan Perez de Quesada, brat osvajača Nove Granade, bio je prvi koji je pokušao izvaditi to navodno blago na dnu jezera Guatavita. Oni su uspjeli nakon par mjeseci sniziti razinu vode i tamo pronašli 3 do 4 tisuće komadića zlata, no do sredine jezera gdje su pretpostavljali da je mnogo veći plijen, nikada nisu uspjeli doći. Četrdeset godina kasnije, neki je trgovac iz Bogote uposlio tisuće domorodaca da bi isušili jezero. Kad su uspjeli, pronašli su samo neke zlatne tričarije i smaragd veličine jajeta, uglavnom jedva vrijedno truda. Drugi se lovac na blago prihvatio probijanja tunela, no kad se urušio i pobio mnoge radnike, morao je odustati.
Posljednji pokušaj isušivanja jezera učinjen je 1912.g, kad su britanski lovci na blago uspjeli isušiti jezero, spustili se na dno, no već se sutradan jezero isušilo i postalo kao beton. Tada je kolumbijska vlada 1965.g jezero proglasila nacionalnim povijesnim spomenikom.
I tako dakako već desetljećima priča o Pozlaćenom draška lovce na blago, no nitko nikad nije osim zlatnih tričarija pronašao nešto šta bi upućivalo da je legendarni El Dorado napokon pronađen !