U Vladovoj mladosti, Turci su ga ulovili i držali kao taoca, pa je tamo saznao za mučne načine pogubljivanja, kao što je naprimjer bilo nabijanje na kolac.Kad su nekog htjeli tako barbarski kazniti, protjerali su željeznu šipku ili kolac kroz tijelo, kolac ili šipku zabili u tlo, i žrtvu ostavili da umire u mukama. 1448.g kad je najvjerojatnije imao oko 18 godina, Vlada su Turci posjeli na vlaško prijestolje, ali on je dva mjeseca nakon toga pobjegao u samostan. No kada je velika kršćanska prijestolnica Konstantinopol pala pred Turcima, Vlad se vratio na svoje prijestolje. Bilo je to 1456.g kada je započeo svoju četverogodišnju strahovladu. Tako je jednom prilikom, vjerojatno ni zbog kakvog jasnog razloga , napao jedan prijateljski grad, pa pobio i ostavio na mukama oko 10 000 svojih podanika. Mnoge od njih je nabio na kolac, pa je tako i dobio drugi nadimak tepes (Tepeš) tj.nabijač. Godine 1460.g je u svom najpoznatijem pokolju u jednom gradu u Transilvaniji dao na kolac nabiti 30 000 ljudi. Jednom zgodom kad su se emisari s turskog dvora usudili pred njim ostati pod turbanom, Vlad je zapovjedio da im ga zakuju za glavu. No, bez obzira na svoje barbarstvo, Vlad se proslavio po čitavoj kršćanskoj Europi kad je povratio tvrđave duž Dunava i doveo svoju vojsku skoro do Crnog mora. Pa ipak, s druge strane, njegovi su ljudi napisali krivotvorena pisma, koja su upućivala na zaključak da bi sam Vlad mogao prijeći na tursku stranu, pa ga je ugarski kralj Matijaš Korvin dao zatvoriti na 12 godina. Možda je Vlasima dosadio mučki izbor kazni njihovog vladara, koji je s vremenom počeo uključivati kuhanje, sakaćenje i spaljivanje ljudi. Vlad je izgleda znao biti i jako prijetvoran, pa se sprijateljio sa stražarima, koji su mu donosili svakakve male životinjice koje je iz čistog zadovoljstva nabijao na kolac.Kad su ga 1474.g napokon pustili, dvije godine nakon toga se po treći put uspeo na vlaško prijestolje. No, poginuo je već dva mjeseca poslije u boju sa Turcima. Imao je 45 godina. Glavu su mu odsjekli, konzervirali u medu i poslali sultanu kao trofej. A tijelo mu je ostalo u nepoznatom grobu.
Stokerova Dracula je izašla 1897.g , i odmah požnjela ogroman uspjeh. Ona se međutim, ipak najviše oslanja na narodna vjerovanja rumunjskog sela. U tom kraju prevladava učenje istočnopravoslavne crkve koja vjeruje da se ljudi koji umru prokleti ili izopćeni pretvaraju u mrtvace koji hodaju, pa to i ostaju, sve dok ih crkva ne razriješi grijeha. Svemu tome mjesno praznovjerje dodaje i stvorenja koje zovu strigoi, tj.demonske ptice koje lete samo noću, gladne ljudske krvi i mesa. Stoker je za sve te legende doznao kroz svoja istraživanja u londonskom British Museumu, i kroz razgovore sa mađarskim učenjakom Arminiusom Vamberyjem. Na njega su osim toga utjecala i nikad riješena ubojstva Jacka Trbosjeka, kao i prijateljstvo s istraživačem Richardom Burtonom, među čijim se prijevodima našlo i 11 hinduskih priča o vampirima. Zašto je Stoker povezao tog Draculu ili Vlada Tepeša sa vampirizmom ? Rumunji su svoju djecu plašili :"Budi dobar da ne dođe Dracula", a s druge strane postoji vjerovanje, da će se taj vlaški vođa jednoga dana vratiti svome narodu, ako ih snađe velika nevolja. I možda je baš ta legenda privukla Stokera da u svoj roman ugradi ta vjerovanja i lijepu divljinu istočne Rumunjske.